Osnovna škola Ante Kovačića Zagreb

   1989. - 1990.     

Školska godina počela sa 1807 učenika u 60 odjela. Postignuti su izuzetni rezultati u natjecanjima znanja - na općinskim natjecanjima osvojili smo prva mjesta u fizici, kemiji i biologiji za osme razrede i iz matematike za pete i šeste razrede. Plesna skupina nižih razreda plasirala se  na republičko  natjecanje. Ženska  odbojkaška ekipa pod vodstvom Miroslava Živičnjaka proslavila je našu školu prvim mjestima  na  svim  razinama  natjecanja. Dana 22. travnja 1990. održani su prvi slobodni i višestranački izbori i u školu se vraća naziv učitelj i oslovljavanje s „gospodine učitelju“.

1990. - 1991.

Ovo je rekordna školska godina po broju učenika. Školu pohađa 1909 učenika u 65 odjela, a građena je za 32 odjela. Čak 24 odjela putuje na sedam lokacija izvan naselja. U školi je 37 učitelja razredne nastave, 49 predmetne nastave, 2 defektologa, 2 pedagoga  i ravnatelj.  Prestaje suradnja s Osnovnom školom „K. Abrašević“ iz Beograda zbog nesigurnih vremena i ratne opasnosti s istoka. Škola je postigla izvrsne rezultate na natjecanjima: prvo mjesto na općinskom natjecanju za šeste i osme razrede iz matematike, drugo mjesto iz fizike i treće iz kemije. Izvršene su pripreme za podjelu škole jer je dovršena nova školska zgrada Osnovne škole Malešnica. U našoj je školi ostalo 37 odjela s 56 djelatnika i dva odjela u bolnici u Jankomiru. Rasterećenjem i uvjeti rada postaju zadovoljavajući.

1991. - 1992.

Početak ove školske godine pamtit će se po Domovinskom ratu i novom ravnatelju - Ministarstvo obrazovanja i športa imenovalo je od 1. rujna 1991. učitelja Jozu Hrgu za ravnatelja škole. Školu polazi 1215 učenika u tri smjene (18 odjela nižih razreda i 19 odjela viših razreda). I dalje imamo dva odjela djece s teškoćama u razvoju u bolnici Jankomir. Tijekom prvog obrazovnog razdoblja školu je pohađalo između 150 i 300 učenika - prognanika iz Vukovara, Baranje, Slavonije, Dalmacije i Like. Uvedena je izborna nastava vjeronauka (po jedan sat za učenike od I. do IV. razreda).

1992. - 1993.

Školska godina započela je u ratnim uvjetima s tjedan dana zakašnjenja (1199 učenika raspoređenih u 39 odjela). Na početku školske godine nastavu pohađa i 180 prognanika i izbjeglica. U razrednoj nastavi radila su 22 učitelja, u predmetnoj 33, 3 defektologa razredne nastave, 3 stručna suradnika i 17 ostalih djelatnika. U rujnu 1992. opremljena je manja prostorija informatičkom opremom te je formirano 6 skupina izborne nastave. Eksperimentalno smo uveli učenje engleskog jezika u 1.a odjel. U školi su obilježeni Dani kruha, Sveti Nikola, Božić, Uskrs, Dan državnosti i Dan škole. Ova je školska godina bila godina humanitarnih akcija - stigla  je pomoć  iz Graza, Švicarske, Trsta. Učenik Mihovil Čehil sudjelovao je na Državnom natjecanju iz fizike. Školski list Španček bio je zapažen na Lidranu '93., a dva literarna rada nagrađena su u jakoj konkurenciji. TV Špansko također se uključila u realizaciju odgojnog programa, a 99. brigada HV-a bila je gost škole te je posadila 42 čempresa i više drugih sadnica oko škole.

1993. - 1994.

Broj se učenika ove školske godine smanjio - 1132 učenika raspoređena u 39 odjela. U razredu je prosječno 30 učenika. U školi je 23 učitelja razredne nastave te 31 učitelj predmetne nastave. Dana 28. svibnja škola je obilježila deset godina svoga rada. Broj prognanika i izbjeglica smanjio se na 84. Učenica godine bila je Mirta Adanić iz 7.d odjela koja je na Državnom natjecanju iz kemije bila prva, a iz matematike petnaesta. Zapaženi rezultati postignuti su i u natjecanju iz biologije i ekologije. U školi su uspješno djelovale dramska skupina, ritmika, tamburaški  orkestar, veliki i mali zbor, folklor, a već tradicionalno ekipa naših odbojkašica zauzima prvo mjesto u zagrebačkoj regiji i treće mjesto na Državnom natjecanju na Bjelolasici. Suradnja s Osnovnom školom „G. Foschiatti“ iz Trsta nastavlja se izložbom 103 likovna rada i mnoštvom pisanih radova, posjetom dvaju djelatnika i jednog roditelja iz OŠ „G. Foschiatti“ našoj školi. Naša se škola uključila i u akciju „Bijeli put za Novu Bilu“.

POVIJEST