Naša škola nosi ime Ante Kovačića, najvećeg pisca hrvatskog realizma. Ante Kovačić rođen je 6. lipnja 1854. u Celinama pokraj Marije Gorice, u siromašnoj seljačkoj obitelji, kao nezakoniti sin Ane Vugrinac "katoličke matere na Celini, pod kućnim brojem 12". Pozakonjen je ženidbom Ane Vugrinac i Ivana (Janeza, Janka) Kovačića u Mariji Gorici. 1857. godine obitelj seli iz Celina u Oplaznik. Zahvaljujući marijogoričkom župniku Tomi Gajdeku koji je uočio njegovu darovitost, poslije pučke škole završava gimnaziju u Zagrebu te studij prava (tijekom studija pristupio je Stranci prava Ante Starčevića). Živeći s obitelji u Karlovcu i Glini u nesređenim uvjetima, nakon kratke i teške bolesti umire u Stenjevcu 3. prosinca 1889. godine.
Ana Vugrinac
Selo Oplaznik
Ivan Kovačić
Ante Kovačić bio je svestran književnik: pisao je pjesme, pripovijetke, romane, feljtone, kritike, satiričke tekstove. Stvarao je na osnovi dojmova i slika iz svakidašnjeg života, kao i zavičaja iz kojega je potekao. Prve radove objavio je u književnom časopisu Vijenac. U parodiji na Mažuranićev ep Smrt Smail-age Čengića pod naslovom Smrt babe Čengićkinje obračunava se s političkim protivnicima iz Hrvatske narodne stranke. Ipak, snažnija ostvarenja ostavio je u proznim djelima (pripovijetke Ljubljanska katastrofa, Seoski učitelj, Ladanjska sekta, Smetanje posjeda). Prenaglašenost romantičarskih elemenata umanjuje vrijednost njegovu prvom romanu Baruničina ljubav, ali su u romanu Fiškal ovi nedostaci otklonjeni. U njemu je na humorističan, ironičan i satiričan način prikazao zagorskog čizmarskog sina koji karijeru završava u gradiću, zaokupljen nadmudrivanjem sa seljacima, svojim klijentima. Roman Među žabarima Kovačić nije uspio završiti.
1878. godina - sa suprugom Milkom Hajdin
Najzrelije i zacijelo najpoznatije Kovačićevo djelo je roman U registraturi. U glavnom liku Ivici Kičmanoviću prikazao je preobrazbu darovitog seljačkog djeteta u gospodina, historijat njegova školovanja i propadanja, ali i rađanje moderne hrvatske inteligencije, odnos sela i grada. Iako je bio naklonjen seoskoj sredini, uza sve epizode koje naglašavaju ljepotu prirode i idiličnost seoskog života, Kovačić ne idealizira: pišući o siromaštvu, razotkriva brojne negativne popratne pojave kao što su zavist, svađa, sumnjivo bogaćenje pojedinaca. Neposrednoću i toplinom posebno su obilježene stranice posvećene djetinjstvu i školovanju Ivice Kičmanovića. Ivičin otac Zgubidan, susjed Kanonik, likovi Ivičine braće, Kanonikovi sinovi, kći Anica… nadahnuto su portretirani i ostaju u sjećanju. Autentičnosti likova zagorskog sela pridonosi i upotreba kajkavskog dijalekta, osobito u dijalozima.
Obiteljska grobnica na zagrebačkom Mirogoju
Lik kumordinara Žorža jedna je od najvećih figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, jednako i lik « pojete « Rudimira Bombardirovića Šajkovskog (tj. Ivice Špičeka iz Volovšćine!), uz to nakazna pojava Mecene… Kovačić je ostao vjeran svojoj viziji ljubavi, sna o sreći, ali u isto vrijeme i njezinoj neostvarivosti, o fatalnoj ženi koja uništi sve što pogleda (lik Laure). Ponekad je uzela maha mašta koju je trebalo krotiti – čak je i Stendhal sebi nalagao: « Potrebno je da u umjetničkom stvaranju mašta prihvati željezne zakone zbilje.»
« Studeni 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
28 | 29 | 30 | 31 | 1 | 2 | 3 |
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 1 |
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |