Osnovna škola Ante Kovačića Zagreb

RADIONICA ZA ADOLESCENTE

21. 11. 2023. u našoj školi održana je radionica za roditelje adolescenata. Voditeljice radionice Maša Milas Partk, mag.psych. i Sara Kurtović, mag.paed.soc (Udruga Igra) upoznale su roditelje naših šestaša s razvojnim obilježjima adolescencije. Također, kroz spoj predavanja i iskustvenih vježbi voditeljice su roditelje educirale kako njegovati kvalitetan odnos s adolescentom, kako bolje razumjeti adolescenta i kako adolescentu postaviti granice. Povratne informacije roditelja bile su pozitivne uz želju da se organizira još radionica i predavanja ovakvog tipa. Na dnu ove stranice možete pronaći isječke prezentacije koju su nam ustupile voditeljice iz Udruge Igra.

________________________

WEB PORTAL - MENTALNO ZDRAVLJE GRADA ZAGREBA

Draga djeco, dragi roditelji, 

grad Zagreb pokrenuo je novi web portal pod nazivom Mentalno zdravlje grada Zagreba (https://mentalnozdravlje.zagreb.hr/). Ideja portala je da služi kao mjesto okupljanja svih ideja i projekata i mjesto informiranja građana o mentalnom zdravlju. Na portalu su objedinjene stručne informacije koje će svim skupinama građana osigurati jednaku dostupnost službi za mentalno zdravlje i njihovih programa. Možete pronaći informacije koje će biti od koristi bilo da se radi po poteškoćama mentalnog zdravlja i svakodnevnog funkcioniranja ili želji za aktivnijim radom na vlastitom mentalnom zdravlju i vještinama. Mentalno zdravlje važno je kao i fizičko te je nužno brinuti se o njemu. Ne ustručavajte se tražiti pomoć kada ju trebate jer traženje pomoći je preuzimanje odgovornosti koje stvara otporne pojedince dobre mentalne higijene.

________________________

PITANJE: MOŽEMO LI RAZGOVARATI S PSIHOLOGINJOM, A DA RODITELJI, PRIJATELJI ILI RAZREDNIK / RAZREDNICA NE SAZNAJU?

Psiholozi su dužni poštovati Kodeks etike psihološke djelatnosti koji, između ostaloga, propisuje i povjerljivost podataka koje netko iznese u procesu savjetovanja ili psihoterapijskog tretmana. Što to točno znači? Ukratko, možeš imati potpuno povjerenje u psihologa. On informacije koje izneseš u povjerenju neće prenositi drugima. U nekim situacijama će te psiholog savjetovati da sam / sama drugima nešto kažeš, a ti možeš odabrati hoćeš li to napraviti. ALI, ukoliko psiholog procijeni da se radi o nečemu što je za tebe opasno, da trebaš drugu vrstu pomoći ili se nalaziš u bilo kojoj situaciji za koju tvoji roditelji moraju znati - psiholog će te upoznati s time da je dužan to prenijeti tvojim roditeljima. Tvoji prijatelji ne moraju znati da si bio / bila na razgovoru ili redovito na njih dolaziš. Međutim, potičem da o tome razgovaraš sa svojim prijateljima jer tako ćemo razbiti stigmu da je ići psihologu nešto loše. Jednaka stvar vrijedi za tvoga razrednika ili tvoju razrednicu. Potičem sve učenike da se bez straha obrate ako imaju potrebu; važno je da kažete nekome što vas muči, a onda ćemo zajedno doći do toga s kim ćeš još to podijeliti. 

_____________________________

KAKO RAZGOVARATI S DJECOM O TRAGEDIJAMA

Ponukani tragičnim događajem iz našeg susjedstva koji je emocionalno dotaknuo svakoga od nas, smatramo važnim informirati roditelje kako razgovarati s djecom o istome. U nadolazećem periodu velik dio nas može osjećati strah, tugu, bespomoćnost i niz drugih neugodnih osjećaja. To je potpuno normalno i vremenom će jenjavati. Bez obzira na to što se ovo nije dogodilo kod nas, dogodilo se nekoj djeci s kojom vaša mogu suosjećati. Kod neke djece se može javiti strah od toga hoće li se to dogoditi i njima.

Djeca od nas očekuju da im vratimo osjećaj sigurnosti, ali i damo objašnjenje za ono što se dogodilo. Važno je pokrenuti razgovor. Nemojte se ustručavati i smatrati da je bolje ne pričati o tome. Upravo tako će djeca misliti da im nešto skrivate i da se nečega trebaju bojati. Djeca imaju niz pitanja i važno je da im pružimo mogućnost da nam ih izlože. Izbjegavanje razgovora može pojačati osjećaj zabrinutosti kod djece kao i utjecaj dezinformacija kojima su izloženi putem medija i društvenih mreža. Nemojte prisiljavati djecu na razgovor, već im objasnite da ste tu za njih ako su znatiželjni ili zabrinuti te da ste spremni na razgovor. Važno je da djeci pokažete da je i vas ovo potreslo.

Kada započnete razgovor, dajte djetetu vrijeme da vam kaže sve što zna o događaju i koje osjećaje to budi u njemu. Dopustite mu da izrazi svoje emocije i da vam postavi pitanja koja ga muče. Pobrinite se da razbijete svaku pogrešnu ideju koje je vaše dijete stvorilo (na primjer, da se ovakvo što događa često, da škole nisu sigurno mjesto, da će se to dogoditi i njemu...). Uvjerite dijete da se nalazi na sigurnom mjestu i da ovakvo što nije pravilo.

Objasnite djeci da je strah normalan osjećaj i da ga svi imamo. Opasnosti su te koje u nama izazivaju strahove. Strah nam pomaže da se u opasnim situacijama zaštitimo i to je obrambeni mehanizam našeg uma i tijela. Neka dijete shvati da je svaki osjećaj u ovom trenutku normalan – strah, tuga, ljutnja, zabrinutost, tjelesni simptomi... Sasvim je normalno da nemate odgovore na sva pitanja i to recite djetetu. Izbjegavajte nagađanje i odgovore na pitanje zašto se ovo dogodilo jer vjerojatno nikada ni nećemo saznati pravi razlog.

Prilagodite razgovor dobi djeteta. Djeci nižih razreda naglasite kako u njihovom okruženju postoje ljudi koji se brinu za njih i njihovu sigurnost (policija, učitelji, roditelji). Neka vam nacrtaju kako se osjećaju ako im je teško izraziti se riječima. Stariji učenici će vjerojatno imati više pitanja i na različite će načine promišljati o ovome. U tom slučaju podsjećajte dijete na to koji je ispravan put i način ponašanja i reagiranja na različite situacije. Iskoristite priliku da dijete promisli kako se ono ponaša prema svojim vršnjacima. Empatički reflektirajte – Vidim da te ovo jako razljutilo/uznemirilo/rastužilo. Što misliš koji je primjeren način rješavanja problema? Kome bi se mogao obratiti? Što bi te učinilo sretnim? Kako se ti inače osjećaš u školi? Pružite djetetu prostor i vrijeme za plakanje i samoću, ali ih držite pod kontrolom uz napomenu da ste tu za njih. Držite se stalne rutine i aktivnosti koji će djetetu pružiti osjećaj kontrole i predvidljivosti.

Pogrešno bi bilo minorizirati djetetovu brigu u smislu da se to nije dogodilo kod nas, da se ne trebaju bojati jer nisu više mali, da život ide dalje. Nemojte ni procjenjivati koliko je djetetu vremena potrebno da se oporavi,  svako dijete je individualno i različito proživljava traumatske događaje.

Obratite pozornost na ponašanje djeteta – povlači li se, postoji li promjena u obrascu spavanja, mijenja li se apetit, postoje li tjelesni simptomi, je li dijete agresivnije nego inače. Ukoliko primijetite neke od simptoma, ponudite djetetu pomoć.

U redu je i da se vi kao roditelji osjećate zabrinuto za sigurnost svoga djeteta. Nemojte zaboraviti na sebe. Razgovor s djetetom iskoristite i za vlastito prorađivanje traume.

I za kraj – ukoliko postanete pretjerano zabrinuti oko djetetove reakcije, molim da se javite.

Čuvajte sebe i svoje mentalno zdravlje.

_____________________________

POLAZAK U ŠKOLU

Polazak u školu za dijete, ali i za članove njegove obitelji, predstavlja jedan jako uzbudljiv događaj i zapravo prekretnicu u njihovim životima. Osim što je to iskustvo lijepo, može biti i teško te nepredvidivo. Roditeljima, kao aktivnim sudionicima djetetova obrazovanja, od velike je važnosti da njihovo dijete u školi bude sretno te da usvoji sve potrebne vrijednosti, kao i znanja. Priprema djeteta za školu ne počinje prilikom upisa u istu, već mnogo ranije. Pritom, ne misli se samo na kognitivne sposobnosti i vještine, već na one (ponekad važnije) socijalne i emocionalne. Djeca nemaju urođen strah od škole jer se mnogi strahovi uče. Stoga, roditelji su ponekad u većem strahu nego djeca, a ti strahovi se vrlo lako prenesu na dijete.

Prije nego što Vaše dijete može formalno krenuti u školu, potrebno je procijeniti pripremljenost djeteta za polazak u školu. Jedan od glavnih kriterija je dob – dijete koje je do 1.4. tekuće godine navršilo 6 godina, postaje školski obveznik. S obzirom na to da osim kronološke dobi postoji niz drugih faktora koji pokazuju spremnost djeteta za upis, nužno je da dijete prođe kroz proces procjene psihofizičkog stanja. Kognitivna spremnost jest najvažniji prediktor školskog uspjeha, ali često prednjački pred socioemocionalnom spremnošću. Ponekad je ovaj psihološki dio presudan u određivanju hoće li dijete krenuti na jesen u školu ili će ipak pričekati sljedeću godinu. Djeca koja su emocionalno nezrela, uplašena, (pre)zaigrana, smanjene koncentracije, infantilnog ponašanja, često se neće dobro prilagoditi na zahtjeve škole. U tom slučaju, upisom se može napraviti više štete nego koristi, a još jednu dodatnu godinu igre i bezbrižnosti djetetu nitko neće moći vratiti. Pokazatelji socioemocionalne spremnosti su najčešće: odvajanje djeteta bez straha od roditelja, samostalno funkcioniranje, izbjegavanje i svladavanje jakih i naglih emocionalnih izljeva, nošenje s bijesom, panikom i strahom, suočavanje s neuspjehom, poštivanje pravila i normi... U svemu ovome će svakako Vašem djetetu pomoći i učiteljica, ali velik dio ovih vještina usvaja se još puno prije polaska u školu. Ono što Vi kao roditelj možete učiniti za socioemocionalni razvoj Vašeg djeteta jest empatički odgovarati na njegove emocije, poticati dijete na suradnju s vršnjacima i starijima, poticati samostalnost djeteta, razgovarati o očekivanjima i osjećajima. Dijete je važno uputiti u ono što se od njega očekuje u školi, a o učiteljici govoriti kao o osobi od povjerenja koja će se brinuti za njega dok nema roditelja. Naglasite djetetu i da njegovo vrijeme za igru i smijeh ne završava polaskom u školu, samo se odvija u primjereno vrijeme. Djetetu treba osvijestiti njegove sposobnosti i one stvari u kojima je dobar te ih pohvaljivati. Isto tako, ako dijete nešto ne zna ili neće brzo usvojiti u školi, važno je naglasiti da se zato i ide u školu i da će mu njegova učiteljica pomoći da to što bolje savlada.

Ako Vaše dijete kreće najesen u školske klupe, donosim nekoliko savjeta kako se dodatno pripremiti za taj događaj. Kao najvažnije bih istaknula stvaranje pozitivne slike o sebi te stvaranje radnih navika. Fokusirajte se više na djetetov uloženi trud nego li na ishod. Bilo bi dobro da se dijete nauči zauzeti za sebe, zna jasno izraziti svoje potrebe, zna rješavati probleme i sukobe (na dobi primjeren način), zna se pridržavati pravila te podnosi neuspjeh. Potičite djecu da pričaju o stvarima koje vide oko sebe i događajima u danu. Koncentraciju možete vježbati kroz različite zadatke, počevši od pospremanja igračaka i oblačenja pa nadalje. Različitim svakodnevnim aktivnostima potičete dječju radoznalost i stjecanje novih iskustava te stvarate uvjete za dobrog učenika. Čitajte s djetetom. Nije cilj usvojiti besprijekorno čitanje, već razvijati maštu i prepoznavati emocije. Budite dosljedni u zahtjevima prema djetetu – prosječno predškolsko dijete u stanju je samo se odjenuti, hraniti i pospremiti stvari iza sebe. Ovime dijete učite radnim navikama koje su važne za školu. Dozvolite djetetu da pogriješi i da doživi neuspjeh. Zaštićivanjem i podilaženjem nećete stvoriti otporno dijete koje zna ovladati emocijama koje se javljaju nakon neuspjeha. Usvojite neku rutinu koja će, kada dođe vrijeme za školu, djetetu osigurati predvidljivost te osjećaj kontrole. Igra je i za školarce temeljna aktivnost kroz koju uče i razvijaju određene vještine. Igra pozitivno djeluje i na socioemocijalni razvoj djeteta pa se tako uči usvajanje pravila, uvažavanje tuđih potreba i slično. Zato se igrajte što više, a korištenje ekrana svedite na minimum jer pretjerano korištenje istih negativno utječe na koncentraciju djeteta. Ne plašite dijete školom već mu ispričajte neki Vaš lijep događaj iz školskih dana te mu pričajte o sklapanju novih prijateljstava, stjecanju novih fora znanja i slično. Pred kraj ljeta osigurajte, ako je moguće, djetetu njegov radni prostor. Neka dijete samo odabere svoj školski pribor jer će ga ono i koristiti. Obilježite prvi dan škole djetetovom omiljenom aktivnošću jer je to dan koji je Vašem djetetu (a i Vama) jako važan i ostat će vam u sjećanju.

I za kraj – ne brinite! Stojim Vam na raspolaganju za sve zabrinute upite.  

_______________________________________

ČEGA SE BOJIŠ?

Vjerojatno ste se, kao roditelji, susreli sa situacijom kada je Vaše dijete općenito uzbuđeno oko škole, ali kada dođe trenutak da mora krenuti – javlja se nezadovoljstvo. Čak i ako se uspijete dovesti do škole bez problema, kada se morate rastati dijete počinje plakati i ne želi Vas pustiti. Vaše dijete možda često dolazi kući usred nastave zbog trbuhobolje, glavobolje i mučnine. Svi ovi scenariji vjerojatno su odraz straha od škole koji je zapravo jako čest.

Strah kod djece nije neuobičajen niti je znak za zabrinutost roditelja. On je temeljni osjećaj koji ima evolucijsku ulogu u obrani od opasnosti. Upravo zato jer imaju određenu funkciju, različiti strahovi se javljaju u različtim razvojnim fazama djeteta.

Razvojni period koji djelomično obuhvaća i djecu u prvim razredima osnovne škole jest onaj od treće godine života do školske dobi. Tada se djeca najčešće boje kazne jer se dijete suočava sa zabranama od strane roditelja i posljedicama za svoje ponašanje. Tijekom šeste i sedme godine života, javljaju se strahovi od provala, krađe, lopova i to najčešće nakon filmova ili sadržaja na internetu. Polaskom u školu, javlja se briga za odgovornost – djeca se boje da kasne u školu, da nisu naučili i slično. Strah od škole uključuje i strah od neuspjeha te strah od reakcije drugih učenika u razredu ili učiteljice. Često se strah od škole javlja i zbog previsokih očekivanja roditelja vezanih za školski uspjeh. Velik broj izostanaka, niska motivacija za učenjem, bolovi u trbuhu, proljev, mučnina i glavobolja, karakteristična su ponašanja za djecu koja imaju strah od škole. 

Kada se strah od škole javi, ne radi se o tome da dijete ''ne želi'' ići u školu, već je stvar toga da jednostavno ''ne može''. Dječji mozak razmišlja o školi kao o vrsti opasnosti i od nje se želi obraniti. To može biti popraćeno i strahom da će im se nešto dogoditi u odsustvu roditelja. Kada dijete upitate čega se u školi boji, možda Vam neće moći dati konkretan razlog. Često će to biti odgovor ''ne znam''. A to je zato jer zaista ne znaju. Možda će Vam reći i da ne postoji neki razlog - ali njihov mozak i dalje misli da se tamo nalazi neka opasnost i prijetnja i djeluje sukladno tome. Psihologija poznaje jedan mehanizam koji se zove fight or flight, odnosno, bori se ili bježi. Zbog ovoga, ulazak djeteta u školu može izgledati kao vrsta tantruma (fight) ili izbjegavanje ulaska (flight). Kada se nosite s djetetom koje se boji ulaska u školu, zapravo se nosite s njegovim mozgom koji se bori da zaštiti samo dijete.Tako mozak neće prestati razmišljati o toj opasnosti ako prema djetetu pristupite strogim rječnikom ili velikim posljedicama u vidu kazne, već ako mu pružite osjećaj sigurnosti, razumijevanja i kontrole.

Strahovi općenito, pa tako i strah od škole, utječu na osobu na način da misli da nema kontrolu nad situacijom. Zato dozvolite djetetu da, na primjer, odabere svoj najdraži doručak ujutro, odjeću koju će odjenuti, da ponese svog omiljenog superjunaka. Tako će dijete dobiti osjećaj kontrole. Za pobjeđivanje straha važni su i mali koraci naprijed. Tako možete jedan tjedan pratiti dijete sve do ulaza, sljedeći tjedan do školskog dvorišta i tako dalje. Nagradite dijete za svaki pomak – otiđite na njegovo omiljeno mjesto, pogledajte smiješni film, provedite dan po njegovoj volji.

Istaknut ću i važnost suradnje s učiteljima. Učitelji su ti koji jako dobro poznaju Vaše dijete s obzirom na vrijeme provedeno u školi i različite situacije kroz koje dijete prođe. Izrecite učitelju svoje brige, upitajte za savjet, a učitelj će Vam sigurno dati povratnu informaciju kako djetetu prolazi dan. Možda Vaše dijete teško i pod strahom uđe u školu, ali je tijekom dana dobrog raspoloženja i okruženo prijateljima. Ukoliko trebate i dodatnu pomoć, obratite se stručnim suradnicima škole.

Kako bi roditelji olakšali djeci nošenje sa strahovima općenito, važno je da ih prihvate te im ostave prostor za suočavanje sa strahom. Na primjer, ukoliko se dijete boji glasnih zvukova, u redu je djetetu pružiti priliku da se povuku iz situacije. Važno je da roditelji ne uvjeravaju dijete da nema potrebe da se nečega boji ili ga posramljuju – to može izazvati dodatnu frustraciju jer se djetetu čini kao da ne razumijete koliko je njemu taj strah velik. Kao što mi odrasli imamo strah od nečega i to nam je jako strašno – jednako tako ga imaju i djeca. Često, kada strah počinje slabjeti, djeca imaju potrebu postepeno se izlagati situacijama koje su mu do toga trenutka bile odbojne. Na taj način dijete stječe hrabrost te mu je potrebno to omogućiti uz, naravno, kontrolu roditelja u opasnim situacijama.

Vježbica za verbaliziranje i svladavanje straha

Neka Vam dijete pokaže gdje u tijelu osjeća strah – je li to trbuh, prolaze li ga trnci, lupa li mu srce ili mu se po glavi vrte različite misli.

Neka dijete pokuša nacrtati svoj strah i obojiti ga. Neka mu da neko ime i neka mu kaže sve što ima.

Neka dijete nacrta strah kojem će se narugati – s klaunovim nosom, smiješnom perikom ili smiješnim cipelama.

Prisjetite se zajedno nekih smiješnih situacija i razgovarajte o njima – smijeh može otjerati strah!

Neka dijete zamisli da je veličine diva, a da je njegov strah veličine mrava. Neka ga pogazi!