Osnovna škola Ante Kovačića Zagreb

                     Zagreb - skrivena mjesta srca moga…

Na prvi spomen Zagreba naviru slike visokih nebodera koji deru oblake, užurbanih tramvaja i sivih sumornih oblaka što ih izdišu ogromni tvornički dimnjaci. Sjetim se ljudi koji, nakon ranojutarnje kave, bezglavo jure na posao pognutih glava, duboko uronjenih u misli i brige…

Istina, teško je pobjeći od betona koji nas zarobljava, od prodornog zvuka kočenja po tračnicama i automobilskih truba koje se prepiru i nadglasavaju. Ipak, traži li se pomno i uporno, u ovom bučnom i radišnom gradu mogu se pronaći ljepote koje oduzimaju dah!

Prolazeći centrom grada, skrenuh s Ilice u Dežmanov prolaz. Glave podignute prema modrom nebu, pratim zlaćane sunčeve zrake svladavajući duge stepenice koje su se odjednom ukazale s lijeve strane. Svakim novim korakom buka zamire. I gle, stube kao da su me odvele iznad oblaka – ulazim u pravi raj!

Rokov perivoj. Skrovita zelena oaza mira usred gradske vreve i buke! Nebodere zamijenila visoka stabla hrapave kore, no mekih i bujnih krošnji. Domahuju mi u tišini. Samo ugodan zvuk šuškanja lišća. Kapelica svetog Roka kao golubica u zelenom gnijezdu.

Ali, što se to migolji u visinama? Vjeverica! Skakuće s grane na granu koristeći svoj bujni kitnjasti rep kao padobran! Od žene s kojom sam zapodjenula razgovor saznajem da su vjeverice stalni stanovnici ove sretne „oaze“: razigrane poput djece, kod odraslih često pobuđuju sjećanje na djetinjstvo…

Na odlasku s Rokova perivoja pozdravlja me žuti maslačak okupan suzama travki, nasmiješen i okrenut suncu.

Još uvijek sam u strogom centru. Selim na drugo, ugođajem posve drukčije mjesto, također odvojeno od prometnica.

Dolac. Koliko crvenih suncobrana ukrašenih ponekom prugom – slika tako vedra, puna šarenila! No pravo bogatstvo krije se tek ispod suncobrana. Kumice u živopisnim maramama srdačno nude svoje proizvode: mlijeko, povrće, voće. Sve miriše na svježi sir i netom ubrane trešnje. Miris zumbula, ljubičica i narcisa. Voće u raskoši boja. Jabuke i kruške spretno uskaču u vrećice kupaca! Ne, ovdje zbilja ne vlada mir i spokoj. Veseli me čuti glas prodavačica dok pozivaju kupce, smijeh ljudi koji stoje uz štandove, cvrkut vrabaca koji zaigrano lijeću uokolo ne bi li ugrabili komadić voćke ili mrvicu kruha.

Poslijepodne je rezervirano za novi biser u nizu meni omiljenih mjesta – Jarun!

Iako je pun ljudi i kafića, u njemu pronalazim mjesto za odmor i opuštanje. Na plažici punoj oblutaka uz obalu jezera voda je tako mirna, samo je ponekad lahora dah lagano zanjiše… Sunce svojim blistavim zrakama miluje jezero stvarajući tisuće svjetlucavih kristala što lagano plešu vodom… Tišinu i muk prekida samo glasanje gracioznih labudova koji šire bijela krila otresajući kapljice s mekog perja. Alge i trave spokojno se sunčaju na površini vode.

Eh, čeznem za posjetom Botaničkom vrtu, za raskošnim i neobičnim raslinjem, kornjačama koje se sunčaju uz rub jezerca s lopočima…  ali dan je tako kratak!

Iako ih neboderi, dugi stambeni blokovi i smog industrijskih postrojenja skrivaju, Zagreb ima mnoštvo čarobnih mjesta i skrivenih tajni. Da bi ih se pronašlo, treba zaviriti u svaki kutak, a napose  - u svoje srce.

Matea Mršo, 7.b